Mindfulness predstavlja spoj istočne i zapadne psihologije. Krajem sedamdesetih godina dr. Jon Kabat-Zinn osniva Kliniku za redukciju stresa pri Medicinskoj školi Univerziteta u Masačusetsu. U toj klinici upostavlja Program za redukciju stresa i relaksaciju koji će poslije dobiti današnji naziv MBSR odnosno Mindfulness-Based Stress Reduction. Od svojih budističkih učitelja dobiva saglasnost da naučene tehnike predstavi Zapadu ali bez ideoloških načela Budizma. Tome pridodaje znanja iz psihologije i kreira vrlo uspješan program za redukciju stresa. Poslije će programu znanja dodavati i drugi autori pa tako nastaju razne kombinacije (MBCT, MBTA…). Svi programi koriste istu bazu: Majndfulnes tehnike. Jon je dosta radio i sa osobama koje su imale hroničnu bol o čemu je sniman serijal na državnoj televiziji. To je uveliko doprinijelo popularizaciji Majndfulnesa. Poslije će grupa autora kreirati jako uspješan program prevencije depresije (Segal, Williams and Teasdale). Program Mindfulness se u međuvremenu raširio u sve krajeve svijeta.
Riječ mindfulness je teško prevesti na naše jezike i ja koristim originalni naziv. Jon kaže da je mindfulness usmjeravanje pažnje na određeni način, sa ciljem, u sadašnjem momentu i bez osuđivanja.
Dakle, dvije su osnovne komponente: svjesnost i prihvatanje.
Suprotno je naša automatizacija života kojeg nazivamo Automatski pilot. Brojne su aktivnosti koje radimo potpuno automatski, sa niskim udjelom svjesnosti (od vezanja pertli do jedenja). Neke automatske aktivnosti su sasvim dobre dok neke traže reviziju. Potrebno je usvojiti nove odgovore u skladu sa trenutnim situacijskim odrednicama i uzrastom. Primjer može biti ritual ishrane. Većina nas jede automatski. Ne osjetimo previše hranu u ustima. Dok jedemo pričamo, gledamo u mobilni, nešto čitamo ili mislima odlutamo. Bogatstvo ukusa nam prolazi neprimjetno. Često gutamo hranu u obilnim zalogajima i prejedemo se. Kada bismo se naučili da ponovo uživamo u hrani, manje bismo jeli a više uživali, a time i imali više hormona raspooloženja. Sjetimo se kako djeca uživaju dok jedu sladoled. To možemo brzo oživjeti, to je u nama, samo smo vremenom zaboravili biti puno svjesni. Kako to izgleda učesnike podsjetimo na samom početku programa i to sa jednom grožđicom.
Kako to radimo u programu?
Program je iskustvenog tipa. Organizovan je kroz osam dvosatnih susreta. Nakon dva mjeseca pravimo jednomjesečnu pauzu i potom se grupa sastaje i deveti put. Taj zadnji susret je suportivnog karaktera. Tokom trajanja programa učesnici svakodnevno primjenjuju naučene tehnike kući (u trajanju od 30 do 42 minute). Vježbe su koncipirane tako da ih svako može naučiti i primijeniti. Uključene su vježbe disanja, kontakta sa tijelom, meditacije, joga, usmjeravanje pažnje, rad sa mislima, sa emocijama i drugo. Da bismo probudili našu svjesnost potrebno je vrijeme i vježbanje. To je osnovni razlog zašto učenje o stresu bez prakse ne daju velike rezultate. O stresu možemo puno pročitati ali bez primjene znanja u svakodnevnom životu teško ga je reducirati. Isto je i kod prevencije depresije (a jako dobre rezultate daje kod osoba koje su imale epizodu depresije i u oporavku su).
0 Comments